Liga koja završi na takav način, makar se neki trudili na svaki način stati joj na put, zaslužuje svaku pažnju. Cijela organizacija turnira, od press konferencije prije Final Foura, organizacije u zagrebačkoj Areni, igra na parketu, sportskog ponašanja igrača na parketu, pa do već pomenute dalekometne trice Dušana Kecmana, potvrda su onoga što košarkaški, pravi košarkaški stručnjaci, govore o ovoj ligi, a to je da je druga po jačini liga u Evropi.

Koliko god mu pojedinci zamjerali neke stvari, generalni direktor NLB lige, Roman Lisac, brodom po imenu NLB liga kormilari izuzetno dobro. Jedini oponenti ove lige su kvazi stručnjaci koji se vade na to kako domaća prvenstva trpe zbog regionalne lige. Jedini razlog zbog čega su protiv je taj što svojim kvalitetom nisu dorasli klupama klubova koji se takmiče u njoj.

Završni turnir u Zagrebu je pokazao da ova liga ima svoju odličnu sadašnjost, a sigurno još svjetliju budućnost. Osvajač Jadranske lige, beogradski Partizan, igraće Final Four Eurolige, Cibona je bila samo za pobjedu „kraća“ od četvrtfinala, Olimpija prolazi kroz malu krizu, ali nema sumnje da će se izvući, izvukla se sto puta do sada, a Hemofarm i Budućnost će na ljeto igrati kvalifikacije za Euroligu. Sve su to pokazatelji da ova liga ima veliki kvalitet.

Ulazak Cedevite u ligu veliki je plus, jer način na koji radi sportski direktor ovog kluba, Matej Mamić, pravi je putokaz svima. Naravno, uvijek će biti onih koji će reći kako mu je lako raditi jer iza sebe ima Emila Tedeschija, jednog od dvojice najbogatijih Hrvata, ali je Mamić uspješno vodio Cedevitu i kada je igrala domaću ligu s daleko manjim budžetom od sadašnjeg.

Mnogi su imali novac kao i Matej Mamić, ali on igrače u Cedeviti obavezuje na dvogodišnje i trogodišnje ugovore kako bi se oko njih mogao graditi tim, dok su drugi bacali pare na jednogodišnje ugovore igračima koji bi brzo otišli, a klubovima bi preostajao težak zadatak pronaći nove igrače. To je velika vrijednost Mamića, koji je dosta naučio u berlinskoj Albi.

Upravo suprotan način rada od Mamićevog doveo je Crvenu zvezdu, Bosnu i Zadar u današnju situaciju, nešto ranije i Split, trostrukog evropskog prvaka. Nadajmo se da će čelni ljudi pomenuta tri velikana u nekim stvarima kopirati Mamićev način rada kako bi vratili pomenute klubove u vrh Jadranske lige, gdje im je po tradiciji i mjesto.

Ova liga vrijedi i mediji je moraju prihvatiti bolje nego dosad. Hrvatski mediji godinama kukaju kako nemaju košarkašku publiku, a puna zagrebačka Arena je najbolja potvrda da nisu u pravu. Košarka je najtrofejni sport na prostoru bivše Jugoslavije i kao takav mora imati status sporta broj jedan u svim medijima. Ako ništa, onda zbog ljudi u zagrebačkoj Areni koji su početkom treće četvrtine pokazali kakva je košarkaška publika.

Dok je šačica budala pokušala prići Partizanovoj klupi i spriječiti napredak jednog velikog projekta, ostalih 16.000 ljudi u dvorani nije nasjelo na provokaciju i do kraja utakmice je u pravom sportskom duhu bodrilo svoje ljubimce. Ne smijemo ni pomisliti šta bi bilo da je u dvorani bilo 16.000 Bad Blue Boysa, onih iz Klagenfurta, Temišvara i mnogih drugih nogometnih terena.

Publika na ovim prostorima je uvijek znala prepoznati prave sportske vrijednosti, pa nema sumnje da će tako biti i ubuduće. Što se tiče naših predstavnika u Jadranskoj ligi na kraju donekle možemo biti zadovoljni, ali samo donekle. Bosna je loše počela sezonu, ali se dolaskom Dejana Parežanina na kraju uspjela spasiti od ispadanja. Široki je odigrao solidno i potvrdio status košarkaškog centra u našoj zemlji.

Do početak naredne sezone Jadranske lige ima još šest mjeseci. Sasvim dovoljno vremena da se analizira situacija u našoj košarci koja zaslužuje da ima dva učesnika u ovoj ligi. Samo nekoliko pravih poteza u klupskim upravama potrebno je našim ljudima da se vrate u dvorane. Nadajmo se da ćemo za šest mjeseci ponovo u Zetri ili Skenderiji gledati po nekoliko hiljada ljudi, a tako i na Pecari. Zašto ne i nekom drugom gradu u BiH.

Ako naredna sezona počne barem upala zanimljivo kao što je završila sezona 2009/2010, imamo čemu da se radujemo.